Vladimir Vojvodić

slikar pejzaža

Vladimir Vojvodić O autoru:
Slikar Vladimir Vojvodić rodjen je 1958. u Šapcu. Diplomirao je na Beogradskoj Likovnoj Akademiji 1985. Živi i radi u Šapcu, u Srbiji.
Godinama je eksperimentisao sa različitim medijima i tehnikama da bi se sada koncentrisao na uljano slikarstvo u njegovom najklasičnijem obliku.

Od autora:
Prateći jedino sopstveno iskustvo, pomoću boje i nekoliko poteza četke, samo slavim svetlost što se prosipa na svet.
Volim da mislim na moje slike kao na vizuelne poeme, čije je značenje poznato posmatraču koji sebe prepoznaje u njima kao u ogledalu.

Iz štampe:
Link Dozivi daleki i zapreteni (PDF dokument) - SRBIJA, Nacionalna revija, Broj 30, 2012.

Kritike:
Sa slikama Vladimira Vojvodića posmatrač može da vidi, oseti i sazna šta slikarstvo zaista jeste. Te slike su izrazi sabranosti ali i duhovne avanture, zanata kao i strasti, zaljubljenosti u slikanje.
One su jezgrovite definicije onoga što slikarstvo može i treba i danas da bude. Kao slikar koji zna da slika, on poput starih majstora ume od svega da stvori likovno izazovan prizor: sliku sa svim njenim složenim elementima i slojevima. Mada neukom posmatraču neke njegove slike mogu izgledati kao vešto analizirane fotografije pejzaža ili slikanje po sećanju na prirodu, one su samo do apstraktnosti dovedena čisto likovna rešenja. Vojvodić istražuje boju, svetlost, prostor, kompoziciju,lokalni ton, senku i bačenu senku, detalj, u predstavama koje posmatraču najlakše prinose radosti slikanja.1980: Prvi put u pejzažu.

Resko ali istovremeno i pitko, ovo slikarstvo pobuđuje osećanja i miluje čula. Svet trava, livada, cveća, žbunja, drveća, šumskih proplanaka i puteljaka,višnjika i osenčanog neba, odiše mirisima i zvucima prirode, onim dalekim i zapretenim. Njegove slike su najjednostavnije i najuniverzalnije koliko to dozvoljava umetnost slikanja pejzaža, opšta mesta u kojima su skrivene atmosfere, gustine i karakteri.
Ovaj slikar smatra  da su u umetnosti sva preterivanja izraz nemoći. U tom smislu, Vojvodić pronalazi meru u stvaranju, idealnu duhovnu udaljenost od slike saglasnu bliskosti sa prirodom. Kao kamerna muzika ili poezija, ove slike bude lično i najdublje u gledaocu: sećanja, snove, ustreptalost, radosti, setu...  Da li više možemo i smemo tražiti od umetnosti? Jer, sa delima Vladimira Vojvodića upoznajemo istinu slikarstva – slavlje i smirenost duha, utihnulost i misaonost.

 

Dejan Đorić
Likovni kritičar

 


1980: Prvi put u pejzažu.